No Tomašević je na Zagrepčane krenuo đonom pa sada i sam dobiva đonom. Okomio se prvo na roditelje-odgojitelje, iako je za kampanje obećavao da neće dirati u one koji su već u mjeri, odnosno, da će se eventualno ići na ukidanje mjere za nove korisnike. To je, nakon dobivanja izbora u Zagrebu, ubrzo i učinio i nitko se nije previše bunio. No onda je gradonačelnik, iako je zaustavljena sva javna nabava u Gradu Zagrebu i Holdingu, iako su male komunalne akcije na povijesno niskim postocima provedbe, dakle, iako se u Zagrebu ne troši ništa osim onoga najnužnijega, zaključio kako se novca nema pa bi oko pola milijarde kuna koliko godišnje odlazi na roditelje-odgojitelje bilo taman onoliko koliko u gradskoj blagajni nedostaje za gradnju nekoliko dječjih vrtića. Naravno, uvijek ti nesretni dječji vrtići. Da se odmah ogradim - ne nesretni u pravom smislu riječi jer oni su potrebni, prijeko potrebni i treba ih biti više kako bi roditelji svako dijete, ako to žele, mogli upisati u gradski vrtić bez listi čekanja, natječaja ili potezanja veza i vezica. Nesretni vrtići u smislu da je bivša zagrebačka oporba, ona SDP-a, svaku Bandićevu potrošenu kunu mjerila dječjim vrtićima. To je postala svojevrsna SDP-ova floskula koju smo u javnom prostoru čuli nebrojeno puta. Sada je tu floskulu, tu mantru preuzeo Tomašević znajući da valjda nema osobe na svijetu koja nije slaba na bebe i malu djecu, doduše, osim ekipe iz Možemo. Poanta priče je da, za razliku od rastrošnog Bandića, Tomašević ne troši ništa van onoga što nužno mora, svako toliko diže kredite (do sada ukupno gotovo 4 milijarde kuna kredita Grada i Holdinga), no u blagajni i dalje, navodno, nema novca. I to je bilo opravdanje za đon na roditelje-odgojitelje. Otišlo je to toliko daleko da je jedan vlasnik medija u Hrvatskoj naknadu koje dobivaju roditelji-odgojitelji, uglavnom žene, nazvao okotarinom, što bi onda, valjda, značilo da su te žene kuje, a njihova djeca najobičniji psi?! No te grozne napade, taj govor mržnje jednog nesretnog, bijesnog i vulgarnog čovjeka, nitko nije osudio. Prvenstveno, nitko iz gradske vlasti nije rekao ni riječi protiv govora mržnje, a trebao je - jer je uvreda upućena ne samo Zagrepčanima već i korisnicima gradske mjere. A kako se ono kaže, kad ne osudiš, onda (valjda) podržavaš?! A to se i pokazalo - Tomašević i njegova ekipa toliko su snažno odlučili raskinuti sve državnopravne odnose s roditeljima-odgojiteljima da i dalje čine sve što mogu ne bi li to postigli pa su novu odluku kojom se krešu prava roditelja-odgojitelja predstavili koncem srpnja što se nikada ne radi, ne donose se povijesne odluke usred ljeta, u vrijeme godišnjih odmora, to čak ni pokojni Bandić nije radio koji je, kako je to volio reći, delao 365 dana u godini.
Kad su već u pitanju obitelji s troje i više djece, kao u slučaju roditelja-odgojitelja, Tomašević je udario i na njih kroz drastično rezanje naknadu za opremu za novorođenčad - koja je u vrijeme bivše vlasti iznosila 1900 kuna za prvo, 3600 kuna za drugo i 54 tisuće kuna za treće i svako daljnje dijete - na svega 2500 kuna za svako dijete, dakle, prvo, treće ili deseto. Podsjetimo, da neki opet ne bi govorili o privilegiranima, da na naknadu za novorođenčad pravo ima svaka zagrebačka obitelj s prebivalištem u Zagrebu, bez obzira na oscio-ekonomski status.
Onda je Tomašević zabranio zastave Hoda za život. Jer, eto, on se ne slaže s tom ideologijom, s porukom koju prenose, a on je gradonačelnik, dakle, Zagreb - to je on, pa su zastave zabranjene. Upravo suprotno svom prethodniku za čije su vladavine Zagrebom u Zagrebu svi bili dobrodošli, i lijevi i desni, i Hod za život i Gay pride.
Cijelo to vrijeme Tomašević je za svaki problem na koji su naišli on ili njegovi pomoćnici bez pardona i premišljanja prstom uperio prema Mirogoju, odnosno, grobu Milana Bandića. Za sve je Bandić kriv - vjerojatno i za to što godinu i pol dana od preuzimanja ključeva grada još nisu izabrali sve pročelnike, ili pokrenuli neki veći gradski projekt u glavnom gradu jedne članice Europske unije. Mnogi će reći kako se puno toga radi i najavljuje, no treba reći i da su sve to (velikom većinom) projekti započeti u vrijeme Milana Bandića. I takozvana biciklistička magistrala s obje strane savskog nasipa, i sve ove energetske obnove vrtića, škola i domova umirovljenika, (gotovo) sve do sada započete dogradnje i gradnje vrtića i škola, najavljena kupnja novih tramvaja, sve su to projekti započeti u Bandićevo vrijeme, a za mnoge su još tada osigurana i europska financijska sredstva. Sada ih samo treba privesti kraju. Poput, primjerice, sljemenske žičare. No za sve loše kriv je Bandić - za minuse, kredite, dugove, ugovore, višak zaposlenih, kosture u ormaru. Iako Tomašević i sam stvara svoje minuse, diže kredite, radi dugove, potpisuje ugovore, zapošljava, pritom stvarajući svoje vlastite kosture u ormaru, ne suspreže se u prethpodnika gotovo svakodnevno uperiti prst i reći - on je kriv.
Pritom, dok prstom upire u Bandića, iako završava njegove projekte, i mnogo toga radi poput njega zbog čega neki u šali govore - sve je isto, samo njega nema, u Gradu Zagrebu, ali i šire, u gradskim tvrtkama, stvara paralelni sutav upravljanja pa svako bitno područje upravljanja Gradom Zagrebom, poput gospodarstva, kulture, sporta, zdravstva, uz živog i zdravog pročečnika/v.d. pročelnika/direktora/voditelja, dobiva i Možemista koji treba nadgledati rad ovog prvog. Stvara to nelagodu, nepovjerenje kod ljudi, a upravo to, upravo taj paralelni sustav, bio je i razlogom početka kraja koalicije SDP-a i Možemo. Sjećate se onog amandmana koji su SDP-ovci uputili na Tomaševićev prijedlog kodeksa ponašanja gradskih zastupnika? Tražili su upravo to, nemogućnost stvaranja paralelnog sustava upravljanja Zagrebom - što su Tomašević i njegovi skupštinski zastupnici kategorički odbili.
I tako, malo po malo, Tomašević je u Zagrebu koji je preuzeo nakon dugih 20 godina vladavine Milana Bandića, počeo stvarati neprijatelje, čak i u, da se tako izrazim, vlastitim redovima - jer zagrebački SDP raskinuo je koaliciju s Možemo. No to se nije dogodilo preko noći, kako su mi rekli ljudi bliski tadašnjem vrhu zagrebačkog SDP-a, taj se animozitet spram koalicijskog partnera dugo skupljao, kulminirao onom ružnom uvredom koju je na sjednici Skupštine članici SDP-ova Kluba, Dini Vasić, uputio takozvani mastermind platforme Možemo, Teodor Celakoski, a sve je puklo na velikom kreditu Zagrebačkog holdinga teškom gotovo dvije milijarde kuna.
Nasrnuo je tako Tomašević na roditelje-odgojitelje, na sve one koji smatraju kako život počinje začećem, dakle, sudionike ili podržavatelje Hoda za život. U Gradu Zagrebu stvarao je, i stvorio, paralelni sustav upravljanja izazivajući nepovjerenje ljudi koji su, ni krivi ni dužni, s Gradom došli u paketu, koji rade u Gradu i/ili Holdingu, koji nisu Bandićevci, nisu neprijatelji, već ljudi koji tamo rade. Ponašanje pojedinih članova Možemo u Gradu i Holdingu, kao i gradskim četvrtima i mjesnim odborima, dodatno je revoltiralo ljude koji tamo rade, a ni izvana nije ništa bolje - prisjetimo se svih onih događanja i zavrzlama s izborom vodstva Dječje bolnice Srebrnjak, zbog čega je Tomašević prije nekoliko dana na Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa i kažnjen s tri tisuće kuna zbog zlouporabe položaja. Kad smo već kod Srebrnjaka, upitan je višemilijunski projekt Centra za translacijsku medicinu; ne asfaltiraju se prometnice (neke da, one manje važne ne), neki gradski travnjaci koslilicu odavno nisu vidjeli, nisu zaprašivani komarci, smanjen je broj autobusa i tramvaja na gradskim prometnicama i tračnicama, najavljeno je moguće ukidanje karte od 4 kune, a u isto vrijeme i za goleme novce, outsorcaju se poslovi čišćenja ZET-ovih vozila, iako je za kampanje Tomašević bio gorljivi protivnik outsorcinga. Ljudi to ne vole, ljudi su navikli na lagodniji život u metropli, navikao ih je Milan Bandić, a Tomašević pokušava odviknuti. A ljudi to ne vole. Pa su krenuli medijski napisi o raznim pogodovanjima, zapošljavanjima preko veze, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa svako toliko na dnevnom redu ima Tomislava Tomaševića, malo zbog Holdinga, malo zbog Srebrnjaka, a sve se češće uz ime Tomislava Tomaševića i platforme Možemo počinju se vezati razni bankarski interesi ili oni Atlantic Tradea Emila Tedeschija. Onda kreće silovanje, doslovno silovanje, biciklističkim stazama u Zagrebu na što se dižu čak i neki kultni zagrebački borci protiv Milana Bandića za koje možda nikada ne bi rekli da će krenuti protiv Možemo, ali krenuli su. Zrinka Paladino, recimo, napisala je kolumnu u kojoj se žestoko, pristojno, ali žestoko obrušila na spomenuto silovanje biciklističkim stazama, govoreći o onoj najnovijoj u Prilazu Gjure Deželića. Ne daje se novac za gradski sport, ne onoliko koliko bi trebalo, pa se ljute sportaši. Ne daje se ni za nezavisnu kulturu pa se ljute kulturnjaci.
Onda, u ljeto, kada se temperatura zraka debelo penjala preko 30 celzijevih stupnjeva, u Zagrebu prestaje funkcionirati odvoz otpada, i to svih njegovih komponenti, no najčešće one najveće, najsmrdljivije i najprljavije komponente - miješanog komunalnog otpada. No gradonačelnik i njegovi zamjenici nisu se ni potrudili to građanima najaviti, ispričati se, reći dvije-tri riječi jer Zagreb se doslovno gušio u smeću. Jesu, rekli su i ispričali se, ali tek kada smo ih mi mediji to pitali. I to ne odmah, prvo su pokušali lagati da je sve u redu, ali kada smo inzistirali s obzirom da su društvene mreže doslovno gorjele fotografijama pretrpanih spremnika za otpad, onda su priznali. Iako, ni tada nisu propustili spomenuti pokojnog Bandića pa je Tomaševićev zamjenik, Luka Korlaet, na jednoj konferenciji za medije, kao opravdanje za kaos s odvozom otpada, rekao da je kaosa bilo i za vrijeme Bandića. Dakle, prije je bilo smeća na ulici pa je to opravdanje da ga ima i sada?! Za razliku od svog zamjenika, koji je prst uperio u Bandića, gradonačelnik ga je uperio u Zagrepčane pa rekao da Čistoća ima problema s odvozom (i) zato što građani više odvajaju otpad pa se ne stigne sve to pokupiti. Dakle, gušili smo se u smeću zato što smo dobro radili ono što nas se sad tjera raditi jer to do sada nismo dobro radili?!? U isto vrijeme krenuli su i otkazi u Holdingu, a najvljivani su mjesecimna prije, izlazile su liste otpisanih, a čak su šefovi Holdinga sindikate tražili zeleno svjetlo ne bi li krenuli s otpuštanjem (i) majki koje rade na pola radnog vremena, trudnica i sličnih osjetljivih skupina, da bi to poslije demantirali. No dokument je izašao u javnost. Vidjeli smo ga, što god oni kasnije govorili.
I onda dolazimo do otpada, ovog novog sustava naplate njegova odvoza, koji je Tomašević ponovno izgradio na prijetnjama, građanima ne baš privlačnim rješenjima i tradicionalnom lošom komunikacijom s medijima, građanima i partnerima. Ovdje ne govorim o nužnosti reciklaže, odvajanja komponenti otpada i takvom njegovom odlagnju, to je nužno, to svi mi moramo raditi. Ovdje govorim o nekoliko stvari - prva su ti nesretni boksevi koje trebaju postaviti sve zgrade koje nemaju mogućnost stavljanja kanti u smetlarnike, a koje nisu niti u centru grada gdje se, o trošku Grada, postavljaju podzemni spremnici. Naravnio da je to naišlo na revolt ljudi jer ih se nije pitalo - donesena je odluka da zgrade same iz pričuve financiraju bokseve koji koštaju i do 40-50 tisuća kuna. Od kud toliko novca u nekoj prosječnoj zagrebačkoj pričuvi koju neki stanari ni ne plaćaju, a mnoge zgrade često troše za obnovu fasade ili češće, za popravak rupičastog krova koji stanarima zadnjih katova radi veliku štetu. A i zašto bi građani to sami plaćali? Samo zato što, eto, imaju stan u zgradi koja nema smetlarnik? Trebali su, možda, pri kupnji stana prije 10, 20 ili 30 godina, uz ona klasična pitanja o stanu, blizini vrtića, škole, tramvaja, dućana, pitati i - ima li zgrada svoj smetlarnik?!?? Dakle, onim građanima u centru spremnike, i to podzemne, platit će Grad Zagreb. Oni koji imaju smetlarnike, oni će svoje kontejnere staviti tamo, a oni koji nemaju - pare na sunce i po boks?! No to je tek početak jer Tomašević je vrlo brzo počeo prijetiti - komunalnim redarima, kopanjem po kantama za smeće, i naravno, kaznama za sve kršitrelje novih gradskih smećarskih pravila. I ne samo to, preko njegovih usana samo tako prešle su, i to nebrojeno puta do sada, i prijetnje kolektivnim kaznama, odnosno, kažnjavanjem cijelog jednog ulaza ili čak zgrade ukoliko se ne uspije pronaći krivca za bijelu vrećicu u spremniku u kojem mogu biti samo plave ZG vrećice. A ljudi nisu glupi. Kuže oni, većina, da sustava nema, da je to samo novi i za većinu skuplji način naplate odvoza otpada, ništa drugo. Jer sustava nema - nema Centra za gospodarenje otpadom i/ili sortirnice, nema kompostane, nema energane. Dakle, sve plodove našeg truda s odvajanjem otpada i njegovim propisnim odlaganjem u odgovarajuće spremnike, sav naš potrošen novac na skupe bokseve i plave ZG vrećice, ubirat će netko drugi, onaj tko će preuzimati zagrebački otpad. Ostatak će se, kao i do sada, zatrpavati na Jakuševcu.
I tako. Đon su, dakle, osjetili roditelji-odgojitelji, osjetilo ga je i 700-tinjak zaposlenika Holdinga koji su na listi za otkaz, a đon su osjetili vjerojatno i drugi jer sigurno među tih 700 otpisanih u Holdingu još uvijek rade brojni njihovi supružnici, partneri, ljubavnici, prijatelji, susjedi ... a svaki pojedinac iz navedenih skupina sigurno nije sretan kada mu ostavku dobije netko blizak. Đon su osjetili i svi ostali zaposlenici Grada Zagreba i Holdinga, što zbog spomenutog paralelnog sustava upravljanja, što zbog ponašanja nekih višepozicioniranih članova zeleno-lijeve platforme, čije ponašanje često graniči s mobbingom pa neki ljudi koji godinama rade u Gradskoj upravi, i kakav god bio Bandić, danas na posao dolaze s grčem u želucu. Đon su osjetili i građani u koje se upitralo prstom zbog problema s odvozom otpada, osjetili su ga i svi oni koji si kartu skuplju od 4 kune danas više ne mogu priuštiti, svi oni koji su ostali bez distributera plina, a kojima je zagrebački gradonačelnik mrtav hladan rekao - žao mi je, no ne možemo vas primiti. Na kraju, đon su osjetili i svi ostali. I oni koji gume bacaju u Savu, i oni koji se baš i ne trude razdvajati i reciklirati otpad, i oni koji se trude, pa i oni koji ga revno razdvajaju do najsitnijih detalja, i tako već godinama. Jer Tomašević samo prijeti ili upire prstom. Dan ili dva nakon što je krenuo novi model naplate odvoza otpada, u gotovo svim trgovinama u Zagrebu ponestalo je plavih ZG vrećica, prvo onih najpovoljnijih 10-litarskih. Tomašević na tu dosta poraznu činjenicu nije rekao da mu je žao, da su podcijenili Zagrepčane, da su naručili premalo vrećica, da će nove u trgovine doći u najkraćem roku. Nije to rekao - već je prstom upro u trgovce koji, uz minimalnu maržu, u svojim trgovinama prodaju te vrećice pa ih optužio da oni vjerojatno nisu naručili njihov dovoljan broj. Dakle, krivi su trgovci, ne on sam, ne njegovi zamjenici, ne voditelj Čistoće, niti Uprava Holdinga. Krivi su trgovci. Kao što su ranije bili krivi građani jer previše odvajaju otpad. Ili kao što je kriv Bandić zbog kostura u ormaru.
Da, istina je da je puno politike u napadima na Tomaševića i platformu Možemo. Pa kada si političar, i to još na funkciji, i to još na izvršnoj funkciji, i to još na važnoj izvršnoj funkciji, logično je da te protivnički politički tabori politički napadaju, da te prozivaju. To je normalna pojava u normalnoj političkoj areni u demokratskim zemljama, ne?! No Tomaševića napadaju i građani. Ali ne zato što su i oni dionici spomenute političke arene ili nekog suparničkog tabora, već zbog svega onoga što sam pisao u dosadašnjem tekstu. Građani ne vole da ih se smatra ili pravi glupima, da im se prijeti kaznama, ne vole da im se oduzimaju prava koja su godinama koristili, da dobivaju otkaze, oni ili netko njima blizak, ne vole da im se dižu cijene usluga, da ih se na nešto prisiljava, da ih se obmanjuje, da im se laže; ne vole da su im ulice zatrpane smećem, da se ne asfaltiraju rupe na prometnicama kojima voze na putu za posao, da djecu ne mogu upisati u dječji vrtić. Ne vole da im se docira, ne vole da donosioc odluka baš za ništa ne preuzima krivnja jer je uvijek netko drugi kriv, samo ne on. Građani nisu ni glupi ni nesposobni ni lijeni ni protivnici promjena, samo žele da te promjene imaju svrhu i cilj, a bez sustavnog gospodarenja otpadom, plave ZG vrećice samo su skupa ambalaža u kojoj ćemo, kao i do sada, odlagati svoj otpad. Kao što je i cijela dosadašnja priča s Možemo i novom gradskom vlasti - najavljivani su od mnogih, pa i kolega novinara koji su ih uzdizali u nebesa, kao velika promjena na bolje, kao progresivna, urbana i poštena ekipa koja će Zagreb preporoditi, a do sada su postigli jedino da mnogi prijašnji žestoki kritičari Milana Bandića žale za Milanom Bandićem i govore kako se tada kralo, ali barem se znalo, moglo, radilo, i sve je više-manje funkcioniralo, a sada ne funkcionira ništa. Neki, pak, idu toliko daleko pa govore kako je Bandić bio kriminalac samo takav, ali da nas i takav nije prodao bankama i krupnom kapitalu što ovi sada (možda) rade.
