Tradicionalno, uoči blagdana Svih svetih, Mirogoj su obilazile razne delegacije. Palile su se svijeće i polagali vijenci uzduž i poprijeko najvećeg i najpoznatijeg zagrebačkog groblja.
Delegaciju Vlade RH predvodio je premijer Andrej Plenković, a on, potpredsjednici Vlade te ministri, obišli su Zid boli, Središnji križ u Aleji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, grobnicu predsjednika Franje Tuđmana, Središnji križ te na kraju, Zajedničku grobnicu za neindificirane žrtve iz Domovinskog rata na Krematoriju.
Gradsku delegaciju povesti je trebao gradonačelnik Tomislav Tomašević, no od toga se, bez objašnjenja, u posljednji tren odustalo pa je gradonačelnika na Mirogoju zamijenio njegov zamjenik, Luka Korlaet. Središnji križ, Zid boli, Grobnica narodnih heroja, Središnji križ u Aleji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, i na kraju, Krematorij, putanja je kojom je gradsko-skupštinska delegacija, predvođena, dakle, Lukom Korlaetom i skupštinskim predsjednikom, SDP-ovim, Joškom Klisovićem, obišla Mirogoj.
Zid boli, Grobnica narodnih heroja, Središnji križ u Aleji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata te grobnica nekadašnjeg prvog SDP-ovca Ivice Račana, mjesta su koja su obišli zagrebački SDP-ovci vođeni Brankom Kolarićem i Ivanom Račanom, glavnim SDP-ovcima u Zagrebu otkako je Peđa Grbin iz stranke izbacio Viktora Gotovca.
Slično kao SDP-ovci, bivši SDP-ovci, sada Socijaldemokrati, predvođeni Davorom Bernardićem i Nikšom Vukasom, prvo su otišli do Zida boli, potom do Grobnice narodnih heroja i na kraju do grobnice Ivice Račana.
Niti jedana od navedenih delegacija, nitko od spomenutih političara, nije se zaustavio na grobu Milana Bandića. Nitko. Ni Andrej Plenković, ni Luka Korlaet, ni Branko Kolarić, a ni Davor Bernardić.
To bi bilo pristojno i ljudski, barem ja to tako gledam, jer ipak tamo leži pokojni zagrebački gradonačelnik, najdugovječniji zagrebački gradonačelnik koji je preminuo relativno nedavno. Doduše, okaljan je on brojnim aferama, no do svoje smrti neosuđen. Bi li tako bilo da je ostao živ, pitanje je, no činjenica je da do svoje smrti, ne samo da nije "zaradio" ozbiljniju pravomoćnu presudu, već ni nepravomoćnu. No na grob mu ipak nisu došli.
S Andrejem Plenkovićem Bandić je godinama bio u vrlo dobrim odnosima, a oni su se manifestirali kroz nacionalno-zagrebačku koaliciju HDZ-a i Bandićeve Stranke rada i solidarnosti. HDZ je Milanu Bandiću držao većinu u Gradskoj skupštini, zbog njega čak i mijenjao Zakon o lokalnoj samoupravi, kako bi mu učvrstio poziciju na čelu Zagreba, dok je Bandić u Saboru, preko takozvanih žetončića u svojemu saborskom Klubu, podržavao HDZ-ovu Vladu. Osim toga, nije tajna ni da je Bandić volio zapošljavati pa je cijela plejada HDZ-ovaca našla posao u Gradu i gradskim tvrtkama, od Holdinga, preko ZET-a, do Velesajma.
Luka Korlaet, i još bolje, njegov šef, Tomislav Tomašević, kao i mastermind platforme Možemo, Teodor Celakoski, možda nisu izravno došli na pozicije na kojima jesu zahvaljujući Bandiću niti im je Bandić u tome svjesno pomogao, no veliko je pitanje bi li oni bili tu gdje jesu da nije bilo Bandića. Na zagrebačkim gradonačelničkim izborima 2017. godine Tomislav Tomašević osvojio je svega 3,94 posto glasova. Za njega tada nije glasalo ni 13 tisuća Zagrepčana. No onda je ušao u Gradsku skupštinu i na svakoj sjednici vodio žestoke bitke protiv Bandića, optuživao ga za kriminal, pogodovanja i sl. Zbog toga je često gostovao u raznim emisijama, često i na nacionalnim televizijama pa se, malo po malo, pretvorio u svojevrsnog vođu skupštinske oporbe. Na izborima 2021. godine, doduše, bez Bandića kao protivnika, Tomislav Tomašević pobjeđuje, a u prvom krugu osvaja više od 145 tisuća glasova, odnosno njih preko 45 posto. Koliko li je samo tih glasova dobio ne zato što je bio dobar, što je imao dobar program ili dobru ekipu, već samo zato što je bio najistureniji kritičar Milana Bandića, nikad nećemo znati. No da nije toliko galamio protiv Bandića, glasova bi sasvim sigurno bilo znatno manje.
Zagrebački SDP i danas je na marginama, no pitanje bi li ta stranka vladala Zagrebom, a kasnije bila i žestoka oporba Bandiću - da nije bilo Bandića. Jer Zagrebom su vladali u vrijeme kada je Bandić vladao zagrebačkim SDP-om, a žestoka oporba postali su kada je stranku napustio. No tada su počeli tonuti, malo po malo, a to se nije zaustavilo ni danas, kako lokalno-zagrebački, tako i nacionalno.
Slična priča veže i Bernardića s Bandićem. Radi se o nekadašnjem zagrebačkom pa onda i nacionalnom SDP-ovcu, a sada nacionalnom i lokalnom-zagrebačkom Socijaldemokratu. No mnogi će reći, Bandić je Bernardićev politički otac pa je pitanje gdje bi Bernardić bio danas da nije bilo Bandića. Tko zna, možda bi u nekoj zagrebačkoj školi predavao fiziku - za dva, čak i tri puta manju plaću od saborske koju trenutno prima.
Ipak, unatoč svemu tome, nitko od navedenih nije osjetio potrebu zapaliti barem svijeću na neuređenom grobu Milana Bandića, iako su svi od reda pokraj njega prošli s obzirom da se nalazi preko puta Zida boli na kojem su sve delegacije bile, odnosno, točno na pola puta između parkirališta na kojem se delegacije obično okupljaju i Zida boli, koji je većini delegacija bio prva postaja obilaska Mirogoja.
Bio je svakakav, vjerojatno do grla umočen u razne nezakonitosti. No ništa od toga nije mu dokazano na sudu, a ako se ne varam, nitko nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno?! Umro je opterećen optužnicama, snimkama razgovora, suđenjima, no ipak nevin. Umro je zaduživši, na ovaj ili onaj način, brojne aktere hrvatskog političkog i inog života, zaduživši i sve do sada navedene u tekstu, koji mu se ipak nisu zaustavili na grobu. Jer sada je mrtav, sada je valjda bolje kritizirati ga, ili se praviti da ga nikada nije ni bilo.
