Zagreb

Zdravko Škokić - zašto Gradu Zagrebu (ne)trebaju programeri?!

Autor: Tomislav Radnić / 20.02.2020.

Zdravko Škokić - zašto Gradu Zagrebu (ne)trebaju programeri?!

Provesti dvadeset i pet godina u bilo kojem sustavu rijetka je pojava, no događa se. U obitelji zagrebačke tehničke kulture već više od dvadeset i pet godina djeluje Zdravko Škokić. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu, a nakon toga i Fakultet strojarstva i brodogradnje. Svoje školske i studentske obveze završavao je u roku i u prosjeku odlično. Na fakultetu je zavolio programiranje te je kao student dobio i prvu nagradu Sveučilišta za softverski rad. Vremena je nalazio i za sport i glazbu. Iako je kraće vrijeme aktivno igrao i rukomet u tadašnjoj prvoj ligi, košarka mu je ostala sportska ljubav broj jedan, a u dokolici napiše i poneku pjesmu. Danas, pak, muku muči s pokretanjem Centra mladih programera jer nikako da naiđe na potporu i dobru volju Grada Zagreba. U nastavku donosimo razgovor sa Škokićem.

U periodu od 1995.  do 1999. djeluje kao tajnik Zagrebačke zajednice tehničke kulture, a zatim, sve do današnjih dana kao tajnik Zagrebačkog računalnog saveza. U prvoj fazi dao je doprinos kako bi zajednica tehničke kulture u poraću stala na noge i uspostavila sve vitalne aktivnosti, a od 1999. do 2009. pod njegovim vodstvom Zagrebački računalni savez izrastao je u sjajnu organizaciju. Mladi zagrebački programeri su od nezapaženih rezultata u samo deset godina postali nekoliko puta brojniji i uvjerljivo najbolji u državi. Bio je to programerski bum s daleko najboljim rezultatima u povijesti svih natjecanja, ne samo u školskom sustavu RH.

U tri godine osvojiti 35 od 36 prvih mjesta u bilo čemu bilo gdje, to je neponovljivo?!

- Vjerojatno, i da nije sve bilo pedantno zabilježeno, u čudu bih se pitao zar se to zaista dogodilo. Bile su to sjajne generacije.

U drugoj fazi, koja traje deset godina, Zdravko Škokić se pokušava izboriti da računalni savez preraste u Centar mladih programera, kao mjesto okupljanja, stvaranja i usavršavanja programerskih zaljubljenika, školske  djece i mladeži, kako bi se broj mladih programera ponovno višestruko povećao. No vratimo se prvoj fazi.

U osjetljivom vremenu potfinanciranosti sustava tehničke kulture zbog ratnih i poratnih okolnosti uspjeli ste svojim djelovanjem znatno doprinijeti oživljavanju djelatnosti tehničke kulture?

- Da. I na strani dijela uprave koja je brinula o sportu, ali i o sustavu tehničke kulture u gradu bili su ljudi koji su radije gradili i obnavljali, nego besplodno administrirali. Uveli smo ljetnu akademiju tehničkih vještina, zimske škole, čak i proljetnu školu "Hrvatska je ZA-TE plus", kao središnje aktivnosti za promociju tehničke kulture. Djelatnost smo usmjerili prema organiziranju slobodnog vremena djece i mladeži s pretežitim naglaskom na tehničku kulturu, u posjed je vraćen Dom tehnike, u vlasništvo upisali zemljište na Puntu, a razina ukupne financijske potpore djelatnosti se uvišestručila do iznosa većeg nego što je sadašnji, a koji je tada bio poticajan za oživljavanje i razvoj djelatnosti.

U vaše vrijeme je osmišljen i uređen središnji prostor na Trgu žrtava fašizma u obliku u kojem se koristi i danas, a tehnička kultura je postala Odsjekom u sklopu gradskog ureda za obrazovanje i šport?

- Da. Osim potpore Grada dizali smo i kredit da bismo prostor mogli u cijelosti urediti, djelatnost je snažno napredovala, a tadašnji predsjednik zajednice za svoj rad dobio je i Nagradu Grada Zagreba.

U ljeto 99' prelazite na područje informatike i računalstva odnosno u Zagrebački računalni savez, i ubrzo i ova djelatnost biva preporođena.

- Kao središnje područje rada postavili smo poticanje darovitosti u programiranju i stvaralaštvu i odlučili služiti učenicima, obiteljima i školama. U nepunih deset godina zagrebački mladi programeri od nezapaženih nastupa na državnim natjecanjima, doživljavaju izniman porast brojnosti i kvalitete.

PROGRAMERSKI BUM I NAJBOLJI REZULTATI U POVIJESTI UČENIČKIH NATJECANJA

Ta sjajna era koju vi zovete Era Gorana Žužića, imala je i izravni vaš rukopis. Kao što je 2003. u članku u časopisu Enter rekao urednik Vinko Galešev, vi ste zapravo kompjutorskim rječnikom bili "fatherboard" svih tih događanja?

- Da, to je bila njegova konstrukcija, iako sam ga molio da ističe samo djecu i mentore. Dogodilo se višestruko povećanje broja mladih programera, a kruna svega bili su i najbolji rezultati u povijesti svih natjecanja u školskom sustavu Republike Hrvatske, i onih čuvenih 35 od mogućih 36 prvih mjesta u tri godine. Bila je to era Gorana Žužića i mnogih sjajnih programera i profesora, te duše hrvatskog olimpizma Luke Kalinovčića kojem sam posvetio pjesmu "Vlakom na zapad" ili "Otišao je Luka", tugujući kada je odlazio na zapad, u Google.

No vi se niste gurali u prvi plan nego je za sva ta ostvarenja koja su se dogodila objektivno pod vašim vodstvom, dva najviša priznanja Grada je dobio Savez, a ne Vi osobno?

- Naravno, Savez ili organizacija u koju će se jednog dana možda pretvoriti, trebala bi ostati i opstati, a mi zaposlenici smo prolazni. Samo ime tajnik govori da se trebamo pritajiti, a prvi plan ostaviti za one kojima služimo.

Koliko se sjećamo i jednog medijskog napisa, upravo ste vi krajem ljeta 1999. kreirali projekt "Za hrvatsku darovitost", i tako je sve počelo u Zagrebačkom računalnom savezu?

- Da, uspio sam povezati neke sjajne ljude koje sam zatekao u blizini saveza, i odlučio preokrenuti zatečeno stanje. Grad je financijski i prije pomagao savez, ali rezultata nije bilo. Bilo mi je tužno gledati da Grad Zagreb gotovo i ne postoji na postoljima državnih natjecanja iz programiranja.

U čemu je bio problem?

- Talenata je uvijek bilo, pa i tada, no nije bilo aktivnosti koje bi pomogle njihovom ranijem prepoznavanju i ubrzanom usavršavanju. Nisu imali priliku brže i snažnije razvijoriti svoje talente koje su nosili u sebi, ali ne bilo kada, nego baš onda kada to najviše žele, kada imaju najveću motivaciju.

No, za sve su potrebne financije, vjerojatno je i Grad odmah pomogao?

- Da. Iako je moj tim u prvoj godini dobio bitno manju potporu za savez nego naši prethodnici. Trebalo je nekoliko godina da se to promijeni.

No odmah ste krenuli s osmišljavanjem i uvođenjem novih aktivnosti?

- Da. Kao što sam u Zajednici TK pokrenuo ljetne i proljetne te zimske kampove tehničkih vještina, sličnu stvar sam preslikao i na područje programiranja te im pridodao tjedne radionice za početnike i darovite, smotre stvaralaštva, pripreme i drugo.

Pokrenuli ste i vlastita natjecanja?

- Da. U školskoj godini 2003./04 krenula je "ZG. Informatijada" i uz nju "Profa kup" za nastavnike i profesore. Već u prvoj godini moglo se između ostalog uočiti i profesore koji su zaljubljeni programiranje te su se natjecali na isti način kao i njihovi učenici.

To je vjerojatno bila i posebna motivacija za učenike?

- Naravno. Kada "profa" pokaže vlastitim primjerom, učenici su presretni i slijede taj primjer. Daroviti ne vole neiskrenost, ili kada ih se blefira. Možeš ti sam sebe upisati kao mentora, no čemu to kad roditelji i učenici znaju da ti nisi taj. Više cijene one koji kažu "čuj to nije moje područje, ja ti to zaista ne znam, ali znam tko zna".

I, kakvima su se pokazali profesori, kakva su vaša iskustva?

- Oni najhrabriji su se odazivali na natjecanja, među kojima je tada bio i naš predsjednik Rikard Dimić, jer je tada radio u jednoj školi kao nastavnik informatike, a kao srednjoškolac je i sam bio natjecatelj.

Je li se netko posebno istaknuo?

- U prvoj godini se posebno istaknula Iva Kovačević iz Dubrave, a nakon nje profesorica matematike i informatike Mihaela Piskač, koja postala je četverostruka pobjednica. Zatim je prešla u OŠ Josipa Račića u kojoj je i danas, a po rezultatima je daleko najbolja osnovnoškolska mentorica u povijesti Hrvatske. Bilo je još nekoliko sjajnih profesora koji su željeli okusiti situacije u kojima se u natjecanjima nalaze njihovi učenici, primjerice profesorice Kunštek i Kokić i još neki, pa čak i jedan srednjoškolski profesor Justinić iz 3. Gimnazije, koji je sada u mirovini.

Održali ste šezdesetak kampova i desetak tisuća radionica, godišnje po pet šest natjecanja s ukupno dvadesetak ogleda. Jesu li u njima sudjelovala samo djeca koja su bila iz Zagreba?

- A ne, pa Zagreb je glavni grad svih Hrvata. U radionice su djeca dolazila iz Vrbovca, Karlovca, Zaprešića, Gorice, Zagorja, a u jednoj fazi čak iz Sl. Broda. I na kampovima su nam se pridruživali daroviti iz cijele Hrvatske.

I sada dolazimo do onih nevjerojatnih 35 od mogućih 36 prvih mjesta u periodu od 2006. do 2008. godine!!

- Da. Grad Zagreb je u tom razdoblju postao trostruko uspješniji od svojeg društveno gospodarskog potencijala, a članovi saveza pod okriljem HSIN-a doprinosili su uspjesima i na međunarodnoj razini te osvajali brojna zlata na međunarodnim olimpijadama. Goran Žužić postao je najboljim olimpijcem u našoj povijesti, a tadašnji tajnik HSIN-a Ivo Šeparović Hrvatsku dovodi među deset IOI država u svijetu.

Vi ste autor i duša tog projekta poticanja darovitosti "Za Hrvatsku darovitost" temeljem kojeg su mladi programeri postali svojevrsni gradski i nacionalni brend - i koji je očigledno uspio?

- Da, bile su to sjajne generacije. Rezultate smo obilježili svečanošću u Muzeju Dražena Petrovića, uz prisustvu visoke izaslanice gradonačelnika Grada Zagreba i izaslanika iz tadašnjeg MZOS-a.

Tamo je promovirana i vaša prva pjesma posvećena darovitim učenicima?

- Da, 2007. napisao sam pjesmu "100 godina BOŽE" koju je otpjevala Hana Blažević, kćer pok. Krešimira, šefa "Animatora", uz pomoć pratećih vokala nenadmašne Darije Hodnik Marinković. Producent je bio Jeronim Marić, član Saveza od 2003. godine, a u novom izdanju možda bude i engleska inačica u izvedbi Kristijana Rahimovskog.

Grad Zagreb je prepoznao vaš rad i dodijelio najviša priznanja Zagrebačkom računalnom savezu. Koja?

- Dobili smo Nagradu Grada Zagreba i Medalju Grada Zagreba. Ne povodom nekog jubileja, nego za konkretan rad i rezultate na poticanju darovitosti u učeničkoj informatici i računalstvu. Na to smo osobito ponosni jer je ZRS postao prva udruga u povijesti Grada Zagreba s oba ova visoka priznanja.

Prije nekoliko godina dobili ste Nagradu za životno djelo u tehničkoj kulturi?

- Da, nagrada za životno djelo u cvijetu mladosti i prije godišnje nagrade.

Nakon rezultatskog buma koji su novinari opisali kao "najbolji u povijesti", savez je dobio najviša priznanja Grada, ali je i prestao voditi školska i županijska natjecanja. Kako to da palica nije ostala u rukama onih koji su stvarali programerski bum?

- A tako se "zamiješao grah". Nekim utjecajnim profesorima nije bilo drago što sam u prikupljanje podataka o ostvarenim mentorstvima uveo roditelje kao mjerodavnu kariku (smijeh). Umjesto iscrpljivanja na tu temu mi smo se bili okrenuli štednji kako bismo preživjeli krizu koja se prelila u Hrvatsku, malo više smo pomagali darovite iz susjednih županija, te pokrenuli razvoj aplikacija za neki eventualni novi početak i još snažnije poticanje programerstva.

I to se pokazalo kao dobra odluka, a koliko mi je poznato upravo vi ste pokrenuli i izgradnju vlastitog informacijskog sustava?

- Da, i kao tehnolog usmjeravao razvoj kompletnog sustava za upravljanje natjecanjima, smotrama, simulacijama, vježbama i programerskim zadaćama na natjecateljskoj i popularizatorskoj razini. No glavni programer i srodna razvojna duša je Kristijan Burnik, a odnedavno su nam se u neke davno planirane module kao nositelji razvoja uključila i dva sjajna mlada programera.

Spremate li još neko iznenađenje?

- Da, ali ne javno…

CENTAR MLADIH PROGRAMERA KAO STRATEGIJSKI PROJEKT ZA GRAD ZAGREB I HRVATSKU

Prostor u Ilici 53 u kojem ste pokrenuli cijelu priču je zaista nedostojan Vašeg rada. Dijelite ga sa željezničkim modelarima. Svjedoci smo i Vaše borbe za izgradnju Centra mladih programera, iz javno dostupnih podataka vidimo da je projekt pauziran u siječnju 2017.?

- Što se tiče sadašnjeg prostora (koji je u biti imovina oduzeta privatnom vlasniku jugokumunističkom vladavinom) mi smo se rukovodili time da najprije treba nešto napraviti i dati, pa tek onda tražiti. No već nam je zaista dosta da svaki drugi dan nosimo računala u željezničku modelarnicu, pa ih onda mičemo, pa opet instaliramo i pazimo da učenici ne oštete makete. A što se tiče projekta Centra mladih programera, sada je Grad u aktivnostima na iznalaženju prostora u kojeg bismo implementirali naš projekt i nesmetano ga priveli kraju.

No uložili ste znatna sredstva na prethodnoj lokaciji?

- Da, no ta dodana vrijednost gradskoj imovini na koju smo ponosni neće nestati, nego je planiramo uz razumijevanje i potporu Grada pretvoriti u temelj za uređenje i korištenje Centra na novoj lokaciji.

Ne bojite li se da bi vam Grad mogao uzeti ta sredstva?

- Ne, zašto? Naša je namjera i bila vlastitim radom osigurati sredstva koje bi na kraju kao dodana vrijednost i ostala na strani Grada, a to smo već i postigli, što god da se dogodilo…

No kao autor projekta trošili ste i vaša osobna sredstva za njegovu promociju i time zapravo osigurali sredstva za povećanje vrijednosti gradske imovine?

- Naravno. I opet bih to učinio.

Koliko znamo vi ste osmislili i taj projekt, prvog Centra mladih programera u povijesti Hrvatske?

- Da, to mi je bio glavni cilj od 1999. godine, očekivali smo ga prije deset godina, a vrlo intenzivno na njemu radimo od ljeta 2014. godine.

Kažete da je Grad u aktivnostima da nađe prostor. Pa jesu li ga našli? Predugo to traje…

- Nisu.

Pa je li moguće brže naći prostor, ne traži se igla u plastu sijena?

- Sve je moguće brže i bolje, samo treba imati žara.

Imate li možda i podršku gradonačelnika za ovaj projekt?

- Bilo bi idealno da je ideja Centra mladih programera na pravi način došla i do gradonačelnika. Učinilo se da smo u proljeće 2016. bili na pravom putu, no u zimu je sve stalo.

To znači da još i niste na pravi način doprli do gradonačelnika.

- Ne. Nisam bio dovoljno uspješan.

Kako niste bili dovoljno uspješni?

- Pa jednostavno. Kada u nečemu uspiješ, onda si uspješan, kada ne uspiješ, onda nisi… No nismo odustali, i dalje pokušavamo!

Ipak, vidjeli smo na službenoj Facebook stranici Grada Zagreba nekoliko vrlo ohrabrujućih objava iz kojih je jasno da i Grad i Ured za obrazovanje daju potporu vašem radu. Objave o mladim programerima su imale daleko najveći odjek od svih ostalih objava. Znači li to da Grad ipak prepoznaje trud, rad i rezultate?

- Da. Te objave su razveselile obitelji darovitih i cijelu programersku zajednicu, a i nama su dale novu snagu i strpljenje da istrajemo u našem "pravu na rad".

Prije pet šest godina izašao je i CD s vašom pjesmom "Programeri luduju" koju je aranžirao i producirao Ivan Škunca. Hoće li mladi programeri napokon "ludovati"?

- Što se pjesme tiče ja sam napisao stihove i malo uredio melodiju inspiriran jednom starom uspješnicom. A što se tiče „ludovanja“, mi bismo da je bilo moguće, već „ludovali“ u Centru mladih programera. No ne možemo sami sebi dati ni stratešku potporu Grada ni prostor, a htjeli bismo da se Grad stavi na čelo takvog projekta.

Svjedoci smo mnogi projekti i ljudi dobiju podrške na neviđeno i unaprijed bez ikakvih rezultata, pa znademo kako to na kraju završi. Naslušali smo se mnogih priča o nedostatku programera i o tome da valja učiniti sve da bi se njihov broj povećao. Zašto dokazani rasadnik mladih programera još uvijek čeka potporu za svoj jedinstveni projekt, i kada će Centar mladih programera koji ima sve elemente strategijskog projekta za Grad Zagreb i Republiku Hrvatsku, prvi u povijesti Hrvatske napokon zaživjeti, zaista ne znamo. No ljude koji donose novu vrijednost svojim idejama i predanim radom trebamo prepoznavati, čuvati i pomoći te znati poduprijeti i nagraditi njihov rad.